Od 10 kandidata za Zlatnu loptu, njih 6 bilo je na veličanstvenom Camp Nou te večeri. Više od milijardu ljudi gledalo je put Barcelone te večeri. Očekivala se utakmica nad utakmicama te večeri. A nije se dogodila. Kako? Zašto?
Krenimo redom...
ULAZAK U DERBI
Barcelona je u utakmicu ušla sa željom da pobijedi dominirajući terenom, kao i uvijek, uostalom. Minus su bile ozljede i bolest koje su nepotpuno spremnima učinile više bitnih poluga Guardioline momčadi. Tome treba dodati i podatak o presudnoj utakmici u Ligi prvaka prije samo 4 dana protiv milanskog diva- Intera, te mala psihološka opterećenja u vidu Realova preuzimanja vrha tablice, ali i strahovite želje kraljevskog kluba za ispiranjem obraza nakon prošlosezonskog debakla u Madridu.
S druge strane Madriđani nisu imali tako puno problema s ozljedama, ali je zato upitan bio njihov najbitniji čovjek- Ronaldo. Pellegrini je najavio otvoreno suprotstavljanje Kataloncima na njihovu terenu- i to i napravio.
PELLEGRINIJEV POUČAK
Real je, rekao bih, jedina momčad koja je uspjela u jednom periodu jedne važne utakmice nadigrati Barcelonu otkako je vodi Pep Guardiola.
Pellegrini je pred sobom imao 2 zadatka, i, barem u prvom dijelu susreta, oba ih riješio i više nego zadovoljavajuće.
Kao prvo, valjalo je ograničiti štetu koju Barca nanosi protivniku kada uzme loptu i krene u svoj prepoznatljivi tika-taka ples, a kao drugo, trebalo je iznaći način kojim se suprotstaviti Barcinu izrazitom presingu na protivnički posjed lopte.
REALOV STISAK
Prvi zadatak je el Ingeniero iz Čilea riješio hrabro pomaknuvši zadnju liniju svoje ekipe jako visoko, zapravo vrlo blizu svoje vezne linije, čime je Barci oduzeo- prostor i tako onemogućio ona pogubna proigravanja Xavija, Inieste, Busquetsa, Messija...
Dakle, za razliku od Liverpoola otprije par sezona, Real je u praksi postigao sličnu stvar, ali drugim načinom- ne izrazitom fizičkom moći, već odličnim postavljanjem i kretanjem svojih igrača u defenzivnoj fazi igre.
Zanimljivo je primjetiti i kako su Blancos bili jako oprezni u tom pokrivanju Barcina veznog reda, te se nisu upuštali u izravne jedan na jedan duele s Barcinim zvijezdama, osim ako nisu bili potpuno sigurni i pokriveni, već su odličnom suradnjom blokirali linije dodavanja Barcine igre i doslovno tjerali Barcelonu što dalje i što više unatrag i u širinu.
To je bio Barcin najveći problem prvoga dijela- nije imala dubinu ni pod razno. Osobno, očekivao sam ono čime se takva protivnikova postavka razbija- lopte u prostor iza leđa bijele obrane, međutim, nije ih bilo. Zašto- nije mi jasno. Vjerojatno razlog dobrim dijelom leži i u tome što je Barca u prvom poluvremenu u svom sastavu imala samo jednog igrača koji traži loptu u prostor, a ni on više nije brz i hitar kao nekad- Titija Henrya. Lani je tu bio i Eto'o, a i Francuz je bio godinu mlađi.
NA KLASU KLASOM
Drugi zadatak je ono što je Blaugranu u biti najviše i brinulo- realovci su na izvrstan način odgovorili na domaći presing brzim šetanjem lopte sa strane presinga na suprotnu stranu. Kad se brzo i točno izloži i izigra momčad koja tako agresivno napada loptu kao Barca onda se uvijek na drugoj strani nađe slobodnog prostora- otuda i velika šansa Ronalda iz prvog poluvremena, ali još i niz vrlo neugodnih situacija pred domaćim vratima u prvom dijelu. Na koncu, upravo je pokušavši blokirati jednu takvu akciju Reala i dobio crveni karton Sergio Busquets.
PRVI DOJAM GOSTIMA, GOL NIKOME
Objektivno, prvi dio je pripao Realu, iako osim šanse Ronalda nisu imali posve čistu situaciju za realizaciju, ponajprije poradi odlične igre Barcine uže obrane, posebice istinskog kapetana i uvijek inspiriranog vođe- Carlesa Puyola. S druge strane, ne sjećam se da su Katalonci uopće zapucali prema golu Reala.
IBRAKADABRA
I tako, kad je sve mirisalo na mogući uspjeh gostiju, u drugom poluvremenu se dogodio- bljesak genija, koji je, pokazalo se, riješio utakmicu. Jedna teledirigirana asistencija Alvesa za Ibrakadabru i briljantna egzekucija koja, budite sigurni, nije bila nimalo laka.
Koliko god Realova zadnja četvorka djelovala dobro tijekom prvih 45 minuta vrlo brzo se pokazalo koliko je opasna i rizična igra koju su igrali. Konačno jedna precizna lopta iza njihovih leđa nekome tko je konačno utrčao u prostor, a ne samo čekao loptu u noge i- gol.
Na koncu, i ta Realova zadnja linija još uvijek pati od nedovoljne uigranosti, te ju se može izigrati, što se nije vidjelo samo na primjeru gola, već i u nekim drugim situacijama (Alves za Messija), a možda ni sama njihova klasa nije ona ultimativna. Kako bilo, vrijeme radi za njih.
PAD KRALJEVA
Taman kad je postajalo vidljivo da Barca polako ipak preuzima igru (bilo je nagovještaja već i krajem prvog poluvremena), dogodio se crveni karton mladog Busquetsa, koji do tada, nota bene, bio odličan. I tada se događa nešto neočekivano- Barca, koja se čitavu utakmicu do tada mučila, se oslobađa i do kraja na momente i briljira, a Real potpuno gubi konture svoje do tada jako inteligentne i odlično pripremljene i organizirane igre. Kako? Zašto? Jako je teško reći.
ADUT KOJI VIŠE NIJE MOGAO?
Svakako držim da je tome uvelike uvjetovao i Pellegrinijev potez povlačenja Ronalda na klupu nakon malo više od sat vremena igre, što, barem po mome skromnom sudu, nikako nije smio napraviti. Ronaldo, iako nepotpuno spreman, bi i takav bio izvorom silnih neugodnosti Barci samo da je Real uspio, koristeći brojčanu nadmoć, prebaciti igru na polovicu domaćina i strpljivo doći do situacije u kojoj bi Ronaldo ili Kaka, pa i Benzema ostali jedan na jedan negdje na rubu šesnaesterca. Čileanac se pravda savjetima liječničke službe, i ako je to istina, povukao je sasvim logičan potez- bolje je i izgubiti el Clasic nego izgubiti Ronalda na duže vrijeme.
MADRIDSKI PROBLEMI
No, ostaje činjenica da se Realova igra nakon isključenja Busquetsa i izlaska Ronalda doslovce raspala. Sve iole izglednije situacije koje su i imali, zbile su se ili nakon prekida ili slučajno.
I to me navodi na dva zaključka- jedan je da Real ipak još uvijek nije toliko dobro ujednačen i funkcionalan kao cjelina, te da uvelike ovisi o svojim briljantnim individualcima, a drugi proizlazi iz mog dojma o ponašanju igrača, njihovu govoru tijela u tim trenucima. Dok su Katalonci bodrili jedni druge, vikali, klizali, bacali se, gostujući nogometaši su mi djelovali, pa gotovo bih rekao- malodušno, čast izuzecima poput Ikera.
I, ako je ovaj moj skromni utisak bar donekle i opravdan, Pellegrini će imati puno posla da ovu skupinu izvanrednih igrača i različitih karaktera objedini i motivira, da ih nadahne. Može li to Čileanac ostaje za vidjeti, a s aspekta same igre- samo je potvrdio ono što smo znali već i prije- nogomet ima u malom prstu.
IPAK- BARCA
Barca je pobijedila, iako ne uvjerljivo kako smo navikli, ni po dojmu ni po rezultatu, mada je pošteno reći i to da je s igračem manje kontra vrhunskog protivnika opet pokazala stil koji nikakvi novci ne mogu kupiti, ali i stvorila 3-4 gol šanse- Messi sam na Ikera, Pique glavom, Abidal tik pored vratnice. Dakle, u svakom slučaju pobjeda je čista i zaslužena, a to što nas je Azulgrana svojim čarobnim predstavama razmazila, pa smo kriterije podigli malo puno više, to je ipak naš problem. U svakom slučaju, ako već ne spektakularan, gledali smo vrlo zanimljiv, reakao bih- poučan derbi, kako za jedne tako i za druge.
